Industrijsko naslijeđe je neodvojivi dio kulturnog identiteta svake zemlje – živi dokaz epohe ljudskog rada, tehnološkog razvoja i odnosa čovjeka prema prirodi. U Crnoj Gori je, nažalost, ovaj segment “industrijske kulturne baštine” je potisnut, nerazumijevan i prepušten zaboravu.
Industrijski kompleksi – od napuštenih fabrika do raznih postrojenja – danas stoje kao nijemi svjedoci jednog vremena. U svom morbiditetu i samoći, oni su zapravo pravi dragulji: prostori s neispričanim pričama i neotkrivenim potencijalima. Većina je, međutim, nestala u talasu privatizacija, jer se nije razumjelo – ili jednostavno nije željelo – da se industrijsko naslijeđe sačuva. Ono nije bilo “profitabilno”, pa je time postalo nevidljivo.
Jedan od najvrednijih preostalih svjedoka tog nasljeđa je Ulcinj salina – prostor jedinstven po svojoj istoriji, pejzažu i simbolici.
Osnovana 1934. godine, Solana „Bajo Sekulić“ nije bila samo industrijsko postrojenje, već živi organizam u kojem su priroda i čovjek zajedno stvarali bogatstvo. Na 1.477 hektara, so se dobijala tradicionalnim metodama, u skladu s ritmom sunca, vjetra i mora. Tokom decenija, Solana je postala mjesto susreta rada, prirode i kulture – industrijski pejzaž koji svjedoči o vremenu kada je čovjek znao da proizvodi, ali i da poštuje okolinu.
Danas je Ulcinjska solana zaštićeno područje zbog svog izuzetnog biodiverziteta. Njene lagune, kanali i bazeni predstavljaju jedno od najvažnijih staništa za migratorne ptice na cijelom Mediteranu. Ipak, dok se njen prirodni značaj s pravom ističe, industrijski i kulturni sloj ovog prostora ostaje u sjenci. To je praznina koju hitno treba ispuniti.
Solana nije samo ekosistem – ona je svjedočanstvo o radu, tehnologiji i društvu 20. vijeka. Mašine, zgrade, pumpne stanice, nasipi i kanali nose estetsku, istorijsku i edukativnu vrijednost. U njima su utisnuti duh vremena, industrijski dizajn i priče o ljudima koji su od soli živjeli, radili i stvarali identitet jednog kraja. Zanemariti taj sloj znači odreći se dijela vlastite prošlosti.
U savremenom svijetu, industrijski kompleksi se uspješno reinterpretiraju – postaju muzeji, kulturni centri, prostori za umjetnost, edukaciju itd. Ulcinjska solana ima taj potencijal. Ona može postati živi muzej industrijske i prirodne baštine, mjesto susreta ekologije, nauke i kulture, ali i inspiracija za nove generacije.
Da bi se to ostvarilo, potrebni su vizija, znanje i dobra volja – te savremeni, koherentan pristup koji povezuje zaštitu prirode, kulturni razvoj i ekonomsku održivost.
Ako Crna Gora želi da pokaže da razumije sopstvenu vrijednost, mora naučiti da njeguje ne samo prirodu, već i tragove rada, znanja i zajedništva koji su oblikovali njenu istoriju. Ulcinjska solana je simbol ravnoteže između čovjeka i prirode, industrije i umjetnosti, prošlosti i budućnosti.
Njeno očuvanje – u svim dimenzijama – nije samo pitanje nasljeđa, već pitanje identiteta i dostojanstva.
