Stari grad Ulcinja nije samo skup zidina, kula i kamenih sokaka. To je pamćenje grada, slojevi istorije i prostor koji govori ko smo bili i ko bismo mogli biti. Upravo zato me zabrinjava način na koji se prema njemu godinama odnosimo.
Danas je stanje Starog grada zabrinjavajuće. Ne zato što se nešto „iznenada desilo“, već zato što se godinama gledalo u stranu, problemi su se ignorisali, a briga je izostajala. Neki bi rekli da je prostor čak i svjesno prepušten propadanju. Bedemi, posebno južni, dugo su slali jasna upozorenja prije nego što je upravo na tom dijelu došlo do ozbiljnog oštećenja i urušavanja. Do toga nije došlo slučajno, već kao posljedica institucionalnog nečinjenja. Upozorenja struke i građana o protivzakonitoj izgradnji u zoni takozvanog „Casina“, danas ruševine, nijesu uvažena, a tim zahvatom trajno su uništeni vrijedni slojevi istorije tog prostora. Bahato ponašanje izvođača tih radova pokazalo je potpuni izostanak razumijevanja i poštovanja prostora u kojem se gradilo.
Slična situacija primjetna je i na sjevernim zidinama, iznad platoa i parking prostora, gdje su već vidljive pukotine i znaci konstruktivnog slabljenja. To nijesu sitnice, već jasni signali da Stari grad trpi ozbiljan pritisak.
Međutim, problem Starog grada nije samo statičke prirode. Problem je i način na koji se mijenja njegov karakter. Neusklađene adaptacije, loši i neprimjereni materijali, zapušteni sokaci, objekti u ruinama koji prijete da se sruše, kao i potpuni izostanak osjećaja odgovornosti pojedinih vlasnika prema ljudskim životima i ovoj jedinstvenoj kulturnoj cjelini, dodatno narušavaju prostor. Tome se pridružuje i prekomjerna komercijalizacija, kao i nekontrolisano postavljanje panoa i reklama, bez estetskog kriterijuma i mjere, što polako briše ono zbog čega je Stari grad poseban.
Posebno boli činjenica da je Kalaja jedinstvena ne samo po svojoj lokaciji, već i po ljudima koji su u njoj živjeli. Stare ulcinjske porodice su nakon zemljotresa 1979. godine branile ovaj grad od pretvaranja u zatvoreni hotelski kompleks. Živjeli su u ruinama i ostajali u Starom gradu kako se ne bi ponovio scenario „Svetog Stefana“, jer je upravo to tada bio cilj – da se Stari grad pretvori u još jedan hotel-grad.
Zabrinjavajući je i odnos Javnog preduzeća Morsko dobro, koje podnožje Starog grada daje u zakup, jer se radi o zoni kojom upravlja. Tokom ljetnje sezone, buka, vibracije i neprimjereno korišćenje tog prostora ozbiljno narušavaju ambijent i dodatno opterećuju bedeme. To nije pitanje ličnog ukusa, već pitanje odgovornosti i razumijevanja obaveze očuvanja prostora i njegove ambijentalne vrijednosti. Nažalost, i ovdje se često pokazuje da je kratkoročni profit važniji od zaštite kulturnog dobra.
Godinama se o Starom gradu brine reaktivno – reaguje se tek kada šteta postane očigledna ili kada problem dospije u javnost. Umjesto da se spriječe problemi, mi saniramo posljedice. A to je najskuplji i najgori mogući pristup. Studija zaštite kulturnih dobara iz 2016. godine i Deklaracija sa Međunarodnog simpozijuma Kalaja, na kojem sam i sama učestvovala u organizaciji, jasno su upozorile na ove rizike. Stručnjaci UNESCO-a i ICOMOS-a tada su rekli ono što i danas važi: bez jasnog upravljanja, stalnog nadzora i poštovanja pravila, Stari grad će izgubiti autentičnost.
Nisam konzervator, ali kao arhitektica mogu i znam da prepoznam kada se prostor poštuje, a kada se prema njemu postupa stihijski. Mnoge intervencije u Starom gradu nijesu bile u skladu sa njegovim istorijskim identitetom. Građeno je prema potrebi i guštu, ne prema mjeri prostora. I jednom kada se taj sklad naruši, teško ga je vratiti.
Turizam sam po sebi nije neprijatelj. Ali kada postane cilj sam za sebe, bez jasnih granica i pravila, onda troši prostor umjesto da ga čuva. Danas imamo više apartmana nego života u Starom gradu, više buke nego tišine, više kiča nego estetskog osjećaja, više sezonske koristi nego dugoročne vizije.
Posebno zabrinjava činjenica da je Stari grad Ulcinja od 2018. godine upisan na UNESCO Tentativnu listu (https://whc.unesco.org/en/tentativelists/6300/) kao potencijalno dobro svjetske kulturne baštine. To znači da je njegova vrijednost prepoznata i na međunarodnom nivou. Upravo zbog toga je odgovornost svih nas još veća. Svaka neadekvatna intervencija i svaki propust u zaštiti direktno utiču na gubitak autentičnosti i ugrožavaju tu šansu. Status svjetske baštine se ne dobija deklarativno, već se zaslužuje očuvanim identitetom i ozbiljnim sistemom upravljanja.
Ni potencijali Starog grada nijesu dovoljno iskorišćeni. Umjesto da živi tokom cijele godine kao kulturna i istorijska cjelina, Stari grad je sveden na ljetnju, sezonsku ponudu.. Nije dovoljno imati muzej i Ljetnju scenu tokom turističke sezone. Iako postoje vrijedni događaji, poput Dana Bamija, to je premalo za ovako značajno kulturno dobro. Stari grad mora da živi tokom cijele godine, kao prostor kulture, znanja, susreta i identiteta, a ne samo kao ljetnja kulisa.
Odgovornost je zajednička, ali država i lokalna samouprava imaju ključnu ulogu. Planovi postoje, zakoni postoje, studije postoje. Ono što ne postoji u dovoljnoj mjeri jeste dosljedna primjena, iskrena posvećenost i razumjevanje, saradnja institucija i stalni nadzor. I ako vlasnici objekata ne mogu sami nositi finansijski teret restauracije, oni ne mogu biti potpuno pasivni i gledati kako se narušava Stari grad pa i ličnim učinkom. Ne možete nijemo gledati kako neko grad i baca šut u podnožje zidina ili mora, kada neko dogradi ili umjesto kamene avlije postavi drvenu jer to je ok, prirodni material i nekako je chik!? Nije dobro prećutno prihvatiti sve te lose stvari jer utiču u kvalitet života i ekonomske dobrobiti svih. Jer Stari grad nije privatna stvar pojedinaca – to je javno dobro. Tu su svi pozvani da se uključe i rade u skladu sa prostorm starog više od 2500 godina. To obavezuje.
Ako se ovakav odnos prema Starom gradu nastavi, dugoročno gubimo svi. Najviše gubi Ulcinj, jer gubi svoj identitet i ono po čemu je jedinstven. Gubi i lokalna zajednica, jer se Stari grad pretvara u prostor kratkoročne turističke koristi, umjesto da bude temelj održivog razvoja. Na kraju gubi i Crna Gora, jer se nepovratno narušava kulturna baština od nacionalnog i međunarodnog značaja, a ono što se jednom izgubi u kulturnoj baštini ne može se vratiti ni novcem ni naknadnim projektima.
Prvi korak je jednostavan, ali zahtijeva hrabrost: početi da sprovodimo ono što već godinama znamo. To je dosljedna primjena preporuka iz Studije zaštite kulturnih dobara za PUP Ulcinj iz 2016. godine i Deklaracije sa Međunarodnog simpozijuma iste godine. To znači donošenje i sprovođenje jasnog i obavezujućeg plana upravljanja Starim gradom, strogu kontrolu i zaustavljanje nelegalne gradnje, kontinuirani konzervatorski i inspekcijski nadzor, kao i obnovu pješačkih komunikacija i bedema primjenom tradicionalnih tehnika i materijala. Jednako važno je i aktivno uključivanje stručne i lokalne zajednice u donošenje odluka.
Posebnu pažnju treba posvjetiti i prostoru u podnožju Starog grada, gdje tokom ljetnje sezone ugostiteljski objekti, buka i vibracije ozbiljno narušavaju ambijentalnu cjelinu i mogu imati negativan uticaj na stabilnost bedema. Isto tako i prekomjerna izgradnja koja svakim danom zatvara pogled na zidine. Taj prostor mora biti stručno analiziran i jasno regulisan, jer zaštita Starog grada ne može biti potpuna ako se zanemari njegovo neposredno okruženje.
Stari grad ne traži čuda – traži poštovanje, znanje i odgovornost.
Linkovi za preuzimanje teksta deklaracije:
Sustainable Conservation of the Historic Fortress “Kalaja”, Ulqin – Ulcinj, Montenegro, September 30 – October 2, 2016
Old city Ulqin the analysis of developments since the mid-20th century an ancillary aproach to conserve the authenticity author: Lirjetё Avdiu – Vejsa author: https://hupgconference.com/wp-content/uploads/2018/04/Avdiu-Vejsa-HUPGconference2018-1.pdf
Zenepa Lika je arhitektica i izv.Dir Društva Dr Martin Schneider-Jacoby Assoc.-MSJA. Ovaj tekst je dio odgovora za intervju MINA.
